Nevrijeme

 

 

 

Jednog dana zapitala se jedna djevojka šta je uzrok nevremenu. Onim olujama koje iznenada dođu, bjesne, i još iznenadnije prođu. Ostavljajući pustoš, lom i neki nezemaljski miris iza sebe.

Djevojka je živjela u jednom naseljenom mjestu blizu gradića, a ovakve oluje, iznenadne kiše, grad i snijeg, čak i u ono vrijeme u godini kada sniježiti nikako ne treba, bili su svojstveni tom mjestu. Prisjećajući se, stari su svjedočili da tako nije bilo ranije. Mjesto je, u vrijeme kada su oni bili djeca, bilo sasvim obično. Sa svojim običnim proljećima, ljetima, jesenima i zimama. Od kada je naša djevojka za sebe znala, godišnja doba u njenom mjestu nisu važila. Nikad se nije znalo kada će kišiti, sniježiti, kada će biti sunčano i kada će vjetar, oluje, nositi sve pred sobom. Od kada je znala za sebe, ljudi su njeno mjesto zvali Nevrijeme.

U djevojčinom mjestu, baš pored njene i kućice njene majke, živio je jedan neobičan starac. Starac je bio tu od kada se djevojka, ali i njena majka sjećaju. Starac je izgledao obično, ali je njegova istost kroz godine, decenije, bila ono vrlo neobično. Neobično je bilo i što je starac vrlo rijetko, možda svega jednom ili dva puta u godini, napuštao svoju kuću. Jedino ukoliko to nije češće činio noću, u vrijeme dok svi spavaju. Neobično je bilo i to što djevojka i njena majka, prve susjede neobičnog starca, nisu nikada vidjele svjetlost, od svijeće ili fenjera, koja bi kroz prozor njegove kuće isijavala noću. Izgledalo je da neobični starac vrlo rano liježe na počinak, a smračiti se znalo u njihovom mjestu posred dana kada se spremalo za neku od čestih oluja.

Djevojka i njena majka, ipak, mnogo su voljele što im je baš ovaj neobični starac prvi susjed. Iz njegovog su se dimnjaka na krovu bližom okolinom rasprostirali najljepši mirisi. Mirisi za koje je djevojčina majka mislila da mogu postojati samo u raju, tamo gdje je davno otišao djevojčin otac. Ona i njena majka imale su, dugo godina, jedan mali, jutarnji obred. Odmah po ustajanju, onako u dugim spavaćicama, bilo ljeto ili zima što, uostalom, nije ni bilo bitno u Nevremenu, izlazile su na kućni prag da se nadišu ovih divnih mirisa. Najljepše je bilo što je baš svakog jutra, baš svakog, miris bio drugačiji. Uvijek ljepši, tananijih i nekako nezemaljskih aroma. Naša djevojka i njena majka čak su odložile vrijeme doručka, jer bi miris hrane, koju je njena majka vrlo lijepo spremala, bio jednostavno neprijatno nepodnošljiv nakon njihovog malog jutarnjeg obreda.

Ne zna zašto, ali je djevojka jednostavno znala da će neobični starac imati odgovor na pitanje zašto godišnja doba u Nevremenu ne postoje, zašto je vrijeme tako ćudljivo, zašto je nebo iznad mjesta tako nemirno. Starca je odlučila posjetiti, a majka se, začudo, tome nije protivila. Valjda je i nju interesovalo šta će susjed reći. Odlučeno je o posjeti, ali su dugo vijećale šta starcu odnijeti na dar. To je bila osnovna kurtoazija u Nevremenu kada se nekome prvi put ide na kućni prag. Hrana nije dolazila u obzir. Smrdila bi usred starčevih divnih mirisa. Knjige također, starac je, izgleda, rano lijegao i nije koristio osvjetljenje. Zato su odlučile da posjetu odlože dok majka starcu ne isplete debeli džemper od vune s divnim detaljima i mustrom.

Dan posjete napokon je došao, starčev džemper bio je gotov. Djevojka je imala veliku tremu, lupalo joj je u prsima, ali je znatiženja prevagnula. Došla je do starčevih vrata, pokucala. Odgovora nije bilo. Pokucala je i drugi put. Uzalud. Provirila je kroz prozor, a prva krupna kap kiše pala joj je na nos. Nebo se u samo nekoliko minuta jako smračilo, najavljujući jednu od mnogih oluja. Unutra, u kući, iako slabo vidljivo, učinilo joj se da vidi priliku starca koji sjedi i ponavlja neke pokrete rukom. Pokucala je ponovo, praktično zalupala na starčeva vrata. Ponovo bez odgovora. Ali, vrata su se, valjda usred lupanja, jednostavno otvorila. Uz škripu. Neugodno glasnu škripu.

Kuća je, iako velika gledajući spolja, imala samo jednu sobu. Bar je toliko mogla nazrijeti. U središtu sobe bio je veliki kotao, pored kotla nekakva čudnovata peć puna nekakvih cijevi i cjevčica. Peć je bila providna, a samo je staklo moglo biti tako providno, pomislila je djevojka. Najneobičnije je bilo to što je i u dnu peći, kao i pod kotlom, gorjela vatra. Hmmm, kako se onda nikakva svjetlost iz ove kuće ne vidi?, promrmljala je sebi u bradu. Kako se ova staklena peć ne istopi? Starac je, na nekakvoj visokoj stolici, sjedio iznad kotla. Miješao je ono što se u kotlu nalazilo velikom drvenom kašikom. Bio je baš isto obučen i baš je isto njegovo lice izgledalo kao i prije dvije godine kada ga je posljednji put vidjela u obližnjoj šumi.

Gospodine, ja sam vaša susjeda. Moja majka vam šalje pozdrave. – uljudno se obratila.

Umjesto odgovora, vrata iza nje su podivljala. Vjetar je, napolju, nosio sve pred sobom. Vidjevši da starac ne reaguje ni na njeno prisustvo ni na hladni nalet vjetra u prostoriju, djevojka je zatvorila vrata.

Prišla je, napravila nekoliko koraka prema starcu uz ponavljanje ranije izrečenih kurtoaznih riječi. Starac je, u sred njene rečenice, ustao i, ne obraćajući pažnju na nju, otišao u podalji, mračni kut sobe. Otvorio je, valjda, nekakav ormar, djevojka u mraku nije mogla nazrijeti. Šarke su škripale. Pri otvaranju, nešto je tupnulo o decenijama, možda i stotinu godina taban zemljani pod kamene starčeve kuće.

Pa da, ova se stalno istura, sasuo je starac sebi u bradu, pomalo ljutito i nekako nedovoljno razgovjetno, sporo. Kao da je zaboravio pričati, pomislila je djevojka. Koliko ću je samo puta morati vratiti u dno police?! Proklete čarolije!!!, bjesnije je zagrmio starac. Drage moje zlice, ovdje red postoji, nećete me zavarati! Što više u mome zatvoru čekate, to vam gospodari više mrze. Ali, nema, neeeeeeeemaaaaaaaaaa, Nevrijeme je vaš kraj!

Starčev monolog poput magneta privlačio je djevojčine korake. Uskoro je vidjela i visoki, veoma širok drveni ormar tako da je zauzimao skoro cijelu dužinu najdužeg kamenog zida kuće, i starca spuštenog na koljeno čeprkajući po policama u dnu, i nepregledno mnoštvo nekakvih staklenih bočica sa uskim grlima prelivenim metalom. Jedna neposlušna bočica pala je o tvrdi zemljani pod, kao da je iskočila, ali se, začudo, nije slomila. O čemu on priča? Kakve čarolije???, bile su jedine dvije čiste misli u navali mnoštva u djevojčinoj glavi.

Vas dvije Nevrijeme će progutati danas. Sasvim dovoljno s obzirom koliko čekate. Hmm, ti si od 1912-te, vjerovatno od onog ludaka Orgura. Šta li je samo s tobom želio postići? A ti…, u tom se trenu starac okrenuo prema središtu velike sobe i ugledao djevojku. Sledio se, ukopao u mjestu. U trenu su velike graške znoja orosile njegovo mirno čelo, oči su zurile niz djevojku, vijeđe su mu se sa svakim proteklim trenom dodatno mrštile.

Ko si ti? Ko te poslao? Čuješ li???, grmilo je u djevojčinoj glavi. Starčeve usne nisu se pomjerale, a njoj je u glavi sijevalo od boli sa svakom ljutitom riječju. Ko te poslao? Ko zna za mene? Ko od njih zna za Nevrijeme??? Odgovori!!!

Bol više nije mogla trpiti. Sručila se na pod. Starac je primjetio džemper u njenim rukama. Nadvivši se nad njom, zagrmio je najjače dotad: Aaaaa, mustre i kučine, mislite li da sam toliko lud da to i dotaknem?!!!

Djevojka je pomicala usne. Nije čula svoj glas. Bezglasno je pričala i plakala, suze su se prosto slijevale. Imala je jedan ružan san koji je stalno sanjala, još od malena. Ovo je bio taj san. Pomiče usne, glas ne izlazi, što se više trudi hvata je veća panika, jeza. Posmatra kako zemljani pod halapljivo ispija njene suze. Bespomoćnost.

Prestaniteeeeeeeeeeeee! Prestani!!!

  

vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Leave a Comment