Nimalo posebna djevojčica i nimalo poseban starac

 

 

 

U jednoj nimalo posebnoj zemlji, živjela je nimalo posebna djevojčica. Odrasla je uz baku. Nije se školovala, osim što je do trinaest godina pročitala čitav podrum knjiga. Raznih knjiga. Bajki, prirodoslova, romana, poezije, djela istorijskih, matematičkih, fizičkih, metafizičkih tema… Bilo je tu knjiga i o Bogu.

Sa svojih šesnaest, djevojčica je izašla u svijet. Sama. Upoznala je dvije grupe ljudi. Većina ljudi iz obe grupe govorila bi da joj želi samo dobro, bez da je djevojčica takvo izjašnjenje zatražila. Odmah nakon, ti ljudi bi je savjetovali, bez da je djevojčica savjete zatražila. Prvi su je savjetovali da se drži uz svoje, da se samo sa njima druži, da se samo na njih oslanja, da se samo njima povjerava. Drugi su je savjetovali da upoznaje svakog i sve, da bude radoznala, otvorena, žedna za novim iskustvima i avanturama.

Djevojčica je prvima postavila samo jedno pitanje: Kako da prepoznam svoje?

Djevojčica je druge, također, pitala samo jedno: Da li da prvo upoznajem svijet ili sebe?

Djevojčica je prve posmatrala. Primjetila je da glasno i iskreno govore samo kada su jedni s drugima. Sa onima koje su smatrali svojima. Ono što bi iz tih govora, u prolazu, uspjela čuti nije joj se dopadalo. Uglavnom se ticalo osude onih koji njihovoj grupi ne pripadaju ili osude onih iz njihove grupe koji su se usudili sa drugačijima biti na ti. Primjetila je da u ovoj prvoj grupi ljudi uvijek teže da se isto oblače, ponašaju, izražavaju. Primjetila je da puno polažu na očuvanje zdravlja, te da su im djeca pretjerano zavisna od stavova i ocjena roditelja.

Djevojčica je i druge posmatrala. Primjetila je da glasno i iskreno govore sa svima, ali da su isuviše nestalni u stavovima uvijek žedni za iskustvom iz svijeta. Primjetila je da u ovoj drugoj grupi ljudi uvijek teže da se drugačije oblače, ponašaju, izražavaju, drugačije od bilo koga. Primjetila je da često ne znaju da li su pošli ili došli, te da su nemarni spram svoga zdravlja, a posebno porodičnog života.

Odgovor na pitanje prvima Kako da prepoznam svoje? nije joj se učinio logičnim i valjanim. Opisivali su u šta su svoji uvjereni, kako se oblače, šta djeci smiju, a šta ne smiju govoriti i učiti ih, opisivali su rituale i obaveze što se moraju ispunjavati. Sve ovo je zanijekano praksom, jer kad bi se svoj usudio drugačije misliti, makar i za mrvicu drugačije, više ne bi bio svoj.

Odgovor na pitanje drugima Da li da prvo upoznajem svijet ili sebe? nije ni dobila. Bila je to kakofonija zvukova koji su forsirano težili da budu nekakav, kakav – takav, odgovor. Primjetila je da ti drugi misle da se sebe može upoznati samo kroz upoznavanje svijeta. Zaključla je da je to donekle istina, ukoliko se ne desi da upoznavanje svijeta postane putnička groznica uz obavezno izbjegavanje nedaća, posebno nedaća u sebi. Često je putnička groznica kod tih ljudi zapravo postajala bijeg od sebe.

 

Dosta je vremena prošlo u posmatranju djevojčice, tu u njenom nimalo posebnom gradu, tu u njenoj nimalo posebnoj zemlji. Već izrasla u ženu susrela je jednog starca. Niko nije znao da li je to starac iz tog nimalo posebnog grada u toj nimalo posebnoj zemlji ili je to stranac. Da li je svoj ili njihov.

On joj nije rekao da joj želi dobro. On joj nije dijelio savjete. Djelovao je nezainteresovano za nju, dok mu se nije obratila. Namah mu je postavila oba pitanja. I kako da prepoznam svoje i da li da prvo upoznajem svijet ili sebe.

 

Starac je odgovorio:

Kolektiv je onoliko plodonosan, onoliko zdrave i jake djece rađa koliko u sebe široke ruke prima strance, drugačije i različita mišljenja.  

Individuum je onoliko slobodan koliko je u miru sa samim sobom. Ne mora putovati svijetom da bi putovao sobom i neće putovati sobom ako samo putuje svijetom.

Dugo sam težio, dodao je starac, biti poseban. U toj zamisli živote provedu i mnogi drugi ljudi. U takvom svijetu biti poseban znači izbjegavanje težnje za posebnošću.

 

Djevojčica je zaključila da nepozvanim savjetima treba dopustiti da pored nje prođu poput forsirano posebnih ljudi.

 

 

 

 

vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Leave a Comment