Izgubljena rečenica

 

 

 

                                        (Prvi je dan ljeta danas. Prigodno tim povodom)

 

 

Ispričaču vam priču o Izgubljenoj rečenici. Ne znam koliko je naša kultura odnjegovala pamćenje na nju, ali neke druge, koje sam imao prilike upoznati na bezbroj putovanja u ovih 77 godina, sigurno jesu.

Kažu, u tim dalekim zemljama, da je Izgubljenu rečenicu napisao neki neobični čarobnjak. Neki su pominjali i maga, drugi sveca, treći odabranog, četvrti… četvrti su pominjali neobičnog ali jednostavnog čovjeka. 

Pričaju razne priče gdje Izgubljenu rečenicu skrivaju od davnina. Po tome sam zaključio da ta rečenica nije bila samo izgovorena, nego i napisana. Na čemu se u to vrijeme moglo pisati? Papirusu, koži, pergameni? Različita su i kazivanja gdje Izgubljenu rečenicu kriju. Ispod zapadnog trona, ispod istočnog trona, u ili tik uz obale Mrtvog mora…?

Informacija u koju sam skoro potpuno siguran, valjda zato što meni odgovara da istina bude takva, kaže da je Izgubljena rečenica samo jedna jedina riječ. Jedna riječ koja odgovore daje na sva postavljena i nepostavljena pitanja. Jedna riječ omeđena tačkom koja joj daje konačnost za ovaj svijet i beskonačnost ozbiljnosti značenja za sve svjetove. Puno si puta ti pomislio, prošaputao, izgovorio, napisao tu riječ, možda si je omeđio i identičnom tačkom. Puno sam puta i ja to učinio. Ipak, te naše omeđene riječi nikako nisu ta Izgubljena rečenica. Želim da budu, vjerovatno i ti želiš da budu, ali jednostavno nisu.

Zašto naše omeđene riječi nisu Izgubljena rečenica? Hmmmm, mnogo sam razmišljao o tome. I sada razmišljam. Pomozi mi.

Razmišljam koliko sam puta pomislio da kažem ili uradim nešto ružno. O ili prema stvari, biljci, životinji, čovjeku, duhu, ponekad i svemu u trenucima malodušnosti… Ne kažem ja to, ne uradim ja to, ali sam ipak pomislio da to kažem ili uradim. E, to ružno je sušta suprotnost Izgubljenoj rečenici i ma koliko je ja u mislima, šapatom, glasom ili rukom mislio, uzvikivao ili pisao, to nije to. To nije to. Tačka.

Pričali su mi ljudi u tim dalekim zemljama, a ponekada sam osluškivao i šta biljke imaju reći, pričali su mi o magijskoj, svetačkoj, od Boga izabranoj, ali i neobično čovječijoj prirodi tvorca Izgubljene rečenice. Kazivali su mi dugo, ali ništa mi nisu kadri bili reći o tome kako je zapisivač Izgubljene rečenice mogao ne misliti ružno. Kako baš nikad, nikad, nikad nije pomislio ružno?

Trudim se sada, pred ispisivanjem Izgubljene rečenice, da u sebi nemam ni trunke ružne misli.

Trudim se i iza olovke osta: LJUBAV.

vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

6 Comments Write a comment

  1. Hvala Eusibius. Pretpostavila sam da sam ti draža na ovom bloggu i da nisi rekao. Pitanje gradacije struktura naših ličnosti, iako suština može biti vrlo slična.
    Da, namjeravam nastaviti. Do sljedećeh čitanja, pozdravljam te.

Leave a Comment