(posvećeno « uspješnom tvorenju » prve vještačke žive ćelije)

 

 

Malo vas zna, dragi dječaci i djevojčice, da je balon davno, davno, dok su još zemljom hodili plemenski ljudi, izumio Vrli sin jednog Starog majstora. Stari majstor je desetljećima za stanovnike svog sela pravio mješine u kojima se čuvala voda, vino i ostali napitci. Mnogo njih je pitalo Starog majstora da ih poduči vještini izrade mješina, koje su stanovnicima sela bile prijeko potrebne, ali je on takve molbe, ma koliko ozbiljne i primamljive bile, uvijek odbijao. Pod stare dane, jedini san vremešnog majstora je bio da ga njegov Vrli sin naslijedi u plemenitom zanatu.

Iako jako pametnog i vještog, Vrlog majstorovog sina nije zanimala izrada mješina za stanovnike sela. Da, to je bilo unosno zanimanje, koje je, osim dobiti u stalnom povećanju imanja i bogatstva, za sobom povlačilo i ugled u selu i neskriveno divljenje mještana. Vrli sin je to dobro znao, ali nije imao srca da svom ocu, Starom majstoru, saopšti ono što je odavno znao. On je, Vrli sin, od kada zna za sebe, želio biti zabavljač djece. Uživao je u dječijem smijehu i vedrini kada je od sebe, blago rečeno, pravio budalu. Posebno se trudio da uveseli baš one dječake i djevojčice koji su bili jako stidljivi ili pomalo tužni. Svako bogatije domaćinstvo u selu je svojim potomcima priuštilo igračke, jer se za igračke već tada znalo, a naš Vrli sin Starog majstora je sate i sate provodio izrađujući igračke za siromašnu, još pride stidljivu i pomalo tužnu dječicu. Igračke koje je izrađivao Vrli sin Starog majstora, pogađate, bile su blistavije, uzbudljivije i ljepše od bilo koje koja se mogla pronaći u bogatijim kućama u selu. To je izazvalo situaciju da su bogatija djeca namjerno zaboravljala svoje igračke na ovim ili onim mjestima, neki dječaci su ih, čak, po noći zakopavali u rupe, a oni pronicljiviji su razmišljali kako da unište bogatstvo svojih roditelja kako bi im Vrli sin Starog majstora uvijek i zauvijek izrađivao svoje blještave i uzbudljive igračke.

Kako je san Vrlog sina Starog majstora bio taj da bude najbolji dječiji zabavljač kojeg je svijet ikada zapamtio, njegov cilj je bio izum nekakve, nikada do tada viđene igračke koju bi sva, baš sva djeca, obožavala i koju bi, neizostavno, sva djeca željela imati. Vrli sin, kako smo već rekli, Starom majstoru nije nikada rekao za svoj san i svoj cilj jer se bojao da će povrijediti svog vremešnog oca kojeg je puno volio. Stoga se zaista potrudio i ubrzo ušao u tajne zanata svog oca, a kako je bio jako vješt i domišljat, ne treba biti skroman pa napomenuti da je u vještini izrade mješina vremešnog oca nadmašio.

Jedne olujne noći, dok je njegov otac bio u dubokom i mirnom snu, Vrli sin Starog majstora je u improviziranoj radionici za izradu mješina u njihovom domu došao na ideju da jednu omanju mješinu, izrađenu za držanje mirišljave vodice od poljskog cvijeća za majku i kćerku u najbogatijoj kući u selu, oboji i oslika motivima prirode i životinja. Napravivši kratku pauzu tokom oslikavanja mješine kako bi se napio vode, Vrli sin Starog majstora je ugledao zaista čudnu scenu. Kada se okrenuo da se vrati svom radu, vidio je da se mala, niježna mješina jednostavno izgubila. Vrata improvizirane radionice jesu bila malo odškrinuta, olujni vjetar je prodirao unutra i prijatno rashladio prostoriju, ali u prostoriji nije bilo nikoga do njega. Otišao je u susjednu sobu i ustanovio da njegov otac, Stari majstor, i dalje čvrsto spava. Vraćajući se u radionicu, Vrli sin je začuo nekakav blagi zvuk pod tavanicom, digao pogled i ugledao nešto najljepše i najuzbudljivije što je ikada za života vidio. Olujni vjetar je ispunio unutrašnjost omanje mješine, djelimično oslikane, i ona je pod tavanicom letila u malim, ali brzim, vragolastim krugovima. Kakva predivna igračka !!! Kakva igračka !, uzvikivao je, omamljen radošću, Vrli sin Starog majstora.

Iako mu je kćerka najbogatijeg čovjeka u selu zaista bila simpatična i iako je izgarao od želje da svojim fantastičnim izumom, najblještavijom i najuzbudljivijom igračkom na svijetu, usreći svako dijete u selu, Vrli sin Starog majstora je odlučio da oslikavanje niježne, omanje mješine-balona završi do kraja, da je ujutro preda vlasniku i da ništa ne spominje o njenoj moći višestruke upotrebe dok svoj izum ne dovede do savršenstva.

Ujutru je Vrlog sina Starog majstora pogodila velika tuga. Njegov otac, njegov vremešni i pažljivi, strpljivi otac, bio je mrtav. U trenutku je želio da učini nešto, nešto toliko veliko i značajno što će povećati ugled njegovog oca tako da ga svijet i istorija nikada ne zaborave. Suspregnuo je svu svoju tugu i odlučio da napravi balon od paučine koja je na Suncu blistala poput vode, a u duginim bojama se ogledala poslije kiše. Odlučio je i da tu igračku, najljepšu od svih, pokloni dječaku siromašne porodice koji je već dugo bolestan i koji nikada nije izašao napolje da se igra sa ostalom djecom iz sela. Reći ću mu da zamisli da je toliko malen da može ušetati u sjajni balon i letiti u vragolastim krugovima gdje god poželi.

Vrli sin pokojnog Starog majstora je nastavio da izrađuje prijeko potrebne mješine za vodu, vino i ostale napitke mještanima sela, ali je svoje obaveze sve više zapostavljao što je proizvodilo veliko nezadovoljstvo u selu. Mještani bi vidjeli kako bi se od jutra do noći jednostavno zatvorio u improviziranu radionicu svog pokojnog oca, Starog majstora, ali nisu mogli vidjeti šta on tu, satima, danima, mjesecima radi. Vrli sin je, za ovo vrijeme, uspio izraditi svega desetak iskričavih balona od paučine, vezujući iglama svaku nit ponaosob tako upornom i niježnom pažnjom. Ipak, dragi dječaci i djevojčice, kada bi god pokušao da niježnim izdasima napuše balon od paučine, to jednostavno nije uspijevalo. Ne, balon nije pucao, kako biste to namah pomislili. Jednostavno se nije mogao napuhati ! I dok je Vrli sin pokojnog Starog majstora razmišljao čime to tako tananim da ispuni malešne šupljine između tananih niti paučine kako bi mogao napuhati balon, nezadovoljni mještani i njihova djeca, bogati i siromašni, bez razlike, opkolili su kuću i improviziranu radionicu njegovog pokojnog oca, Starog majstora, vičući da su došli po svoje mješine koje su uredno platili u dobrima. Opsada je potrajala danima, pa i noćima. Kamenice su padale po kući i improviziranoj radionici, a Vrli sin pokojnog Starog majstora razmišljao na koji će način pojasniti svoju božansku misao neukim stanovnicima sela. Bar dok svi ne poumru od žeđi jer je sinoć, kako su uzvikivali mještani, pukla i posljednja mješina u selu. Jači mladići, izmoreni žeđu, su se nekako još i mogli odvući do udaljenog bistrog izvora, ali šta je sa djecom, njihovim majkama i starima ?

Grozničavo inspirisan božanskom idejom, Vrli sin pokojnog Starog majstora je, u tami očeve radionice, skončao sa najgorom misli na duši. Sav ugled, život jednog dobrog čovjeka, svog oca, bespovratno je uništio jer se htio igrati Boga.