Posljednja esenska djevojčica

 

 

 

 

Jednog dana, daleko, daleko u budućnosti vrati se vrijeme i vrati sposobnost ljudima da komuniciraju mislima. Kako su zemaljske godine prolazile, znatno udobniji i mirniji život ljudi postao je izrazito dosadan. Svi su znali kome su dragi, a kome ne. U čas posla bi saznavali mane slučajnih prolaznika. Ono što se nije promijenilo je to da su vrline i dotad važile za nešto dosadno, pa ih je, naprosto, bilo dosadno saznavati, čak i usput. Neko bi pomislio, dragi dječaci i djevojčice, da su ljudi prestali lagati, no još uvijek je postojalo desetak izvrsnih pripovjedača. Dakle, dobrih lažaca.

U tom dobu rođena je Posljednja esenska djevojčica. Roditelji su joj bili stariji ljudi ogrezli u isčitavanje spisa sa Mrtvog mora. Poput drevnog esenskog naroda koji se u izolaciju povukao da bi težio komunikaciji mislima, i stari roditelji naše Posljednje esenske djevojčice su se povukli u osamu, ali da bi pričali. Pričali i pričali. Majka Posljednje esenske djevojčice joj je, iz djevojčici nerazumljivog razloga, stalno pričala da je laž neuništiva. Kazivala joj je da postoje ljudi, tu u obližnjoj dolini, kojima je za komunikaciju potrebno samo to da se, na kraće ili duže, pogledaju u oči, ali da je laž ipak neuništiva. Hvala VragoBogu, neuništiva!, znala je kroz uzdah procijediti stara majka Posljednje esenske djevojčice. Kako je djevojčica odrastala, sve manje je pronalazila logike u majčinim riječima. Ako ljudi sve znaju jedni o drugima, međusobne misli o životu, biljkama, životinjama i stvarima, kako je onda laž neuništiva?, sve češće se pitala Posljednja esenska djevojčica.

Nedugo zatim, stari roditelji Posljednje esenske djevojčice umriješe. Iako se trudila da ne osjeti tugu, to joj je otac izričito zabranio desetak godina ranije spremajući je na neminovnu majčinu i svoju smrt, djevojčica je bila tužna. Ništa je više nije vezalo za trošnu drvenu porodičnu kućicu i ona krenu ka obližnjoj dolini. Ušetala je u mjesto gdje su ljudske glave tekle poput potoka krećući se po nekakvim sivim trakama. Zemlja, šume, pa čak i rijeke bile su presvučene tim sivim trakama i plohama. Najviše ljudi boravilo je usred najveće sive plohe na tom mjestu. Ogromnu plohu, svuda unaokolo, ograđivali su zidovi od nekog čudnog materijala u kojem su se ogledale glave i tijela ljudi. Posljednja esenska djevojčica prepješačila je podugo preko sive plohe do jednog takvog zida. Oglednula se i nije joj se dopalo ono što je vidjela. Možda i bi, da ostale djevojčice koje su boravile usred sive plohe nisu bile mnogo milije oku od nje. Zašto mi je… Zašto mi je majka lagala da sam lijepa poput nje?

Jedan stariji muškarac je zurio u Posljednju esensku djevojčicu koja je, unatoč letargičnoj dosadi što su je izazvale decenije komuniciranja mislima, znala šta je to laž. Taj čovjek je uskoro otkrio da Posljednja esenska djevojčica ne zna kako komunicirati mislima. Centralni trg tog velikog grada oživio je u narednim danima jer su svi stariji ljudi, izuzev djece, željeli slušati ispovijesti djevojčice što je tražila prijatelje kako ne bi zauvijek ostala drugačija. Posljednja esenska djevojčica postala je istinska gradska atrakcija. Čak i stariji ljudi iz obližnjih gradova dolazili su na trg da slučaju laži o sebi, laži koje je kazivala djevojčica. Ona, prepuna vrlina, o svima je kazivala bolje nego što su stvari zaista stajale. I o sebi je lagala jer je lagao i zid od čudnog materijala. Iako je, samo i isključivo o sebi, uvijek govorila istinu.

 

 

 

vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

4 Comments Write a comment

  1. Daj nam nadji negdje ovaku jednu, ili vise njih. Pa da im dodijelimo radna mjesta na najprometnijim mjestima u gradu. Neka ih placa opstina. A mi cemo hraniti ego 🙂
    ja sam samo povrsan 😛

  2. Pa hej, dobrodošao ponovo moj stari blogg prijatelju:-)
    Heh, ja ih znam bar desetak, što u ženskoj, što u muškoj varijati. Operiraju besplatno, valjda spajajući dvije vlastite potrebe u savršenu cjelinu – da svakodnevno sitno lažu i da su uporno, bezizlazno dobroćudni i to posebno prema onim ljudima koje sredina okvalifikuje kao “slučajeve” one ili ove vrste. Volim te moje dobroćudne lašce, a, na koncu, ako se upustiš u njihovu perspektivu gledanja na ljude i stvari, svi ljudi i jestu, zaista, lijepi.
    Definitivno su mi miljenici ti dobroćudni lašci u moru egocentričnih samoobmanjenih nadriljudi koji teže izolaciji jer su kukavice uputiti ljudsku riječ. To je valjda prevelik teret i mora u vremenu brižljive gradnje izoliranih nadri virtuelnih identiteta.
    Napisah ja omanji esej, hahahahaha
    Veliki pozdrav bekriji Bahu (ako je taj mali vragolan Bog vina, smijeha i zaborava 🙂

  3. Imala si srecu pa si naisla na njih, a ono najbitnije, znala prepoznati. A mene sa svojom bajkom podsjeti da imam i ja. Samo, hm.. jel ja postajem zaborovan ili tako stvari funkcionisu pa svi krenemo nekim svojim putevima. Ne bas u potragu za nadri identitetima, ali ni jedan put ne opravdava zaborav. Sreca pa svi vode u Rim 😀 pa nas sve okupi taj vragolan Bakh i uz koju casu (nije obavezno da bude vino:)) podsjeti nas (ili se podsjetimo) da smo ljudi. Neki bi toj prici dali epitet “suplja”, i rekli bi mozda da je puna pretjerivanja. Oko ovog prvog se ne bih slozio sa njima, a za ovo drugo, pa mozda djelimicno.

  4. Hehehehe, ti bi, ono, da konstatno, bezvremenski uživaš u blagodetima po ego, kako reče, takvih dobroćudnih lažaca? 🙂
    Možda ne smatraše, s pravom, da si dostatan “slučaj” 🙂
    Šalu na stranu… prijateljstva….
    Jalovo je očekivati vječnu rezervaciju na zemlju, ljude, stvari…, osjećanja koja nas tako uznesu, a uznesu nas samo zbog toga što i nemaju neku trajnost.
    O Sabirnom centru imam slično mišljenje, a zasad se držimo toga da jesmo ljudi, sa ili bez pretjerivanja, i otvorimo se za Sabirne centre uz vino ili bez i oko nas. Ima ih na najočiglednijim i, stoga, zaboravljenim mjestima 😉

Leave a Comment