Nekoć davno, toliko davno da se noć još nije odljubila od dana, bilo je jedno kraljevstvo, prvo i posljednje kraljevstvo Vassilnih na ogromnom oblutku za kojeg su drevni spisi tvrdili da je živ. Vassilni, prvi među silnima, ali i prvi kralj koji nije imao nasljednika, iznenada je umro. Dvorski ljekari, nakon četrdeset dnenoć konsultacija i grozničavog smjenjivanja na straži sa tamničnim ljekarima nad samrtnim odrom silnoga kralja, proglasili su uzrok smrti.
Da se zna i prenosi, nadaleko i naširoko, sada i zauvijek, da je Vassilni, prvi među silnima, naš kralj, umro od Trajanja. Drevni spisi govore istinu, velika livada što utočište je našem silnom kraljevstvu je živa, svjetlo nad njim posvađalo se s tamom, drvo s kamenom, vatra s vodom, žena sa gospodarom. Kralj je mrtav, dnenoć s njim!, objavila su petorica mladića sa glavne kapije Vassilnog dvora praćeni zovom okupljanja dva velika roga. Narod silnog stajao je beživotno, pokunjeno, ne reagujući. Pomalo iznenađujuće, ali i dah olakšanja za dva savjetnika pokojnog Vassilnog koji su iz prikrajka pratili objavu narodu. Sumnjali su u da će se narod pobuniti, dojave su govorile da Silni najmanje osamnaest dnenoći znaju za smrt kralja. Strahovali su od nereda jer dvorski Svjetioničari ni za četrdeset dnenoći nisu riješili zagonetku Trajanja, pa su pijetlovi pozdravljali Mjesec, vukovi urlikali očaj Suncu, zbunjene plime ustuknule osjekama, a zima bijesno smjenila ljeto.
"Glad je sve veća, moramo se pripremiti!!!", dobacio je, ispod glasa, mlađi savjetnik prvom. "Silni će, bez sumnje, biti mirni u dnenoćima žalosti, ali, sasvim sigurno, neće oklijevati zatražiti, čak i silom, svoje pravo na Kalendar."
Prvi savjetnik ćutke je potvrdio.
Kćerka kralja, Vassilna Jedina, užurbano je nadgledala završetak izgradnje najvećeg ikad stana za tkanje. Trebalo je prekriti široke zidine dvora, ali i krovove kuća u dnenoćima žalosti. Dvorana za zabavu, pored njene ložnice, do vrha je ispunjena vunom koju je u posljednjih četrdeset dnenoći isprela. Krvave jagodice na prstima više nije osjećala, a usne su natekle onemogućavajući joj da, bez silnog napora, progovori i riječi. Vedro vode koje je upravo ispila nije smirilo vatru jezika. Objava narodu se desila, prije tkanja je trebalo vunu ofarbati, a lukovina još uvijek nije stigla, bar ona ne zna da je stigla. Savjetnici pokojnog Vassilnog nevoljko su poslušali njena preklinjanja da se žalost proglasi četiri dnenoći od objave smrti, što je bila uvriježena tradicija i nikako nije shvatala čemu tolika žurba.
"Ni jedan jedini dah života preko tih četiri dnenoći, čuješ li?!" još uvijek je odzvanjalo žučno upozorenje prvog savjetnika. U tonu je mirisala samu prijetnju, ali nije imala ni snage ni vremena da detaljnije porazmisli o ovom osjećaju.
"Prva, šta je sa lukovinom?", viknula je niz vezni hodnik svojih ličnih odaja. Djevojka, nešto tamnije sjene od svih rijetkih žena u kraljevstvu, vukla je korake uz hodnik noseći vedro nešto veće od onog iz kojeg je, maločas, ispila vodu. Potpuno neuobičajeno za ovu skoro djevojčicu dječački žustrog koraka. Zar je moguće da mi moja Prva strahuje prići?, upitala se, pokušavajući odagnati sumnju da nešto skriva od nje.
"Vassilna Jedina, ovo je sve što smo u selu uspjeli pronaći od lukovine.", ustuknula je djevojka na koljena poturajući joj vedro ni do pola ispunjeno dragocjenom presovanom tvari koja je trebala ofarbati onoliku vunu.
"Prva, jasno mi je da Svjetioničari imaju poteškoća sa izradom Kalendara, ali, za ime Panteona Vassilnih, zar ti nije bilo dovoljno četrdeset dnenoći da skupiš potrebnu količinu lukovine?! To je bilo tvoje jedino zaduženje!!!", ljutito je dodala, iznenadivši se kako bijes lagano oblikuje riječi na bolnom jeziku.
"Jedina, to što Kalendara nema već je uzelo stravičan danak. Novi usjevi su potpuno uništeni, a žene po kućama skrivaju lukovinu od svojih muževa kako bi njom nahranile mušku djecu. Činite s mene šta vam je volja, ali ja nemam srca uzimati od djetinjih usta!", zavapila je Prva ne dužući pogled sa klečećih koljena.
"Ne bih imala ni ja.", dodade rasijano i smirujuće Vassilna Jedina ovlaš dotakavši djevojčino uplakano lice.
Hmmm, u milosti savjetnika nisam da bi im mogla zatražiti savjet čime ću ofarbati vunu, a Svjetioničari su imali i suviše vlastitih briga. Moraće se time ozbiljno pozabaviti kasnije, upozorila je samu sebe, odlučna da što bolje iskoristi dnenoć. Isprobaću tkalački stan!, ova misao dala joj je naznaku privremenog smiraja.
"Žensko???!", vrištao je prvi savjetnik u Vassilnoj Dvorani Odlučivanja. "Žensko nije nasljednik, žensko nije vladar, gospodar, žensko ne može biti kralj!!! Nikada!!! Čuješ li, nikada!!!", pljuvao je u lice mlađeg savjetnika.
"Gospodine, drevni spisi to, istina, naznačuju, ali prije svega propisuju…", posebno je znakovito i sporo izgovorio posljednju riječ, „…da nasljednik mora biti kraljevske krvi!"
"Znao sam ja da je ona dnenoć prokleta!!! To je bilo protivno tradiciji Panteona Vassilnih da se kraljevsko žensko dijete sačuva…"
"Gospodine, to je bila posljednja želja žene pokojnog Vassilnog, a vi dobro znate da se kraljevi ne mogu ženiti osim jednom. Uostalom, moglo je biti i gore. Šta bi bilo da nasljednika nema nikako?! Drevni spisi o tome govore samo u kontekstu kraja kraljevstva.“
"Sve je ovo prokletstvo te dnenoći, kažem ti ja, i komplikacije sa Trajanjem i suša i pomor.. i… i…"
"Gospodine, haj'mo se usredsrediti na naš zadatak. Šta predložiti Svjetioničarima? Objavu kraja kraljevstva ili ustoličenje ženskog kralja? Druge nam nema!!!"
"Predložićemo obe opcije, pa neka oni odluče. Uostalom, oni su vrhovni tumači drevnih spisa, tako da…", dobacio je s olakšanjem prvi savjetnik naoko živnuvši zbog posljednje dosjetke.
Tkalački stan odlično je slušao. Brz, čvrst, pouzdan, namješten baš onako kako je zahtjevala. Strahovala je od vraćanja skica koje je, prije tridesetdevet dnenoći, poslala kraljevskom drvodelji, ali to je izostalo. Da li je žalost zbog umrlog Vassilnog i njega umekšala, pa su izostale kritike na njeno rješenje poboljšanja sprave. Nije mogla odgonetnuti, uostalom, nigdje na drvetu nije napipala obavezan žig kraljevskog drvodelje. Napolju je zaurlalo na Sunce i automatski je ispustila razboj. "Svi Vassilni, kakvo je ovo vrijeme došlo da vukovi zavijaju na Sunce ?!", ispustila je poluglasno sebi u njedra zaustavivši se kraj okna u kamenu. Zjenice su naglo bljesnule, a malo tijelo zaokrenulo ka izlazu hirovito zahvativši torbu sa oružjem za samoodbranu.
Stajala je u opustjeloj dolini podno kraljevskog sela. Istina, neće biti prvi put da sebi pusti krv, što su muževi redovno činili svojim ženama po seoskim kućama, a djevojke bez muškarca same sebi kako bi smirile svoju nakaznu ćud, ali sada je to učinila uz osjećaj zadovoljstva, uživanja čak. Zov krvi izluđivala je pregladnjele vukove, beskonačna linija slabašnih tijela titrala je na obzorju. "Još malo", ponavljala je poluglasno, "još malo i biće mi u opsegu!". U onoj žurbi se nije sjetila da vrhove strijela umoči u otrov tamničkih ljekara, uostalom, nije bila sigurna da je to moglo proći neopaženo. Ovako jest rizičnije, ali ne odviše, pomislila je još uvijek procjenjujući situaciju. U svakom slučaju, manje rizično od propasti cijelog nauma. Ono što se dešavalo u narednih dvadesetak dahova života doživjela je potpuno izvana, kao da posmatra sebe drugu ja, neku sakatiju iznutra sebe, neku odlučniju sebe. Da, čula je urlike, vidjela je pomalo groteksne padove izgladnjelih tijela na obzorju, ali kao da ta bol nije dopirala do nje ili joj je trebalo neobično dugo da okonča putovanje do središta doline u kojoj je bila skrivena. Voljela je vukove iz nekog ne baš jasnog razloga. Možda zbog one dnenoći za koju više nije sigurna ni da se desila kada je… kada je ispružila sasvim majušnu ruku, ruku djeteta u poluosvijetljenom dvorskom dvorištu u kojem se jedan od njih, veliki, dovoljno hrabar da odagna saznanje od mogućeg kraja usljed ljudskih strijela ili sječiva, nadao hrani. Pogled, jedan dah života njuške u ruci i sporo udaljavanje, ništa nalik prijetnji. Trgla se, naglo. Jedan od vukova, bila je sasvim sigurna u to, nije pao od njene strijele. Drugi, zatim treći. Okružila je pogledom dolinu, no ništa nije davalo naznake prisustva onog ko je strijele ispalio. No, sasvim pored nje, lijevo, začulo se mrješkanje suve, visoke trave.
"Jedina, ja preuzimam, izgubili ste isuviše krvi!"
Mladić, golobradi mladić s pogledom starca, petljao je sa strukom strijela i lukom u istoj ruci. Nije ustajao iz skrovišta visoke trave iako su se preostala nekolicina slabašnih, ali nesumnjivo vanredno jarosnih tijela opasno približavala.
"Izvinite zbog izostanka predstavljanja, kao i izraza mog dubokog poštovanja. Situacija tako nalaže.", prozborio je mladić, vraćajući se u položaj strijelca.
"Šta? Era čega???", siktao je Prvi među Svjetioničarima na svog srednjovječnog učenika.
"Kažem Vam, Veliki, da to nije moja ideja, ali ako nešto pažljivije proučite ove nacrte sasvim sam siguran da ćete naići na dosta logike, možda čak i na konačno rješenje."
"Rješenje?! Rješenje, kažeš!!! Nećeš da otkriješ ko ti je to dao, analiziraš nedopuštene nacrte i sam donosiš zaključke, predlažeš!!! Tako mi Panteona Vassilnih, to je apsolutno nepoštovanje ugleda i zadatka Svjetioničara, ti, ti… ti bijedni šegrtu!!!"
"Ali, Veliki, era Mjesečevih mijena koju propisuje nacrt Kalendara mog prijatelja čije Vam ime ne smijem odati ni za života najpribližnija je rješenju našeg problema. Narod, muškarci pomriješe, zar ne vidite, moramo žurno djelovati, sami ste na to upozorili. Temeljno sam provjerio, nekoliko puta, i kažem Vam da bi ovo moglo biti to što nam treba. Naravno, Veliki, bez Vaše i mudrosti ostalih Svjetioničara, bez Vaše analize i potvrde ovo je ništa do škrabotine neznalice koji se usudio…"
"Tačno, ti bijedni šegrtu, tačno!", dobacio je nešto pomirljivije Prvi među Svetioničarima prvo nišaneći nacrte svojim halapljivim pogledom, a zatim ih istrgnuvši bez imalo skrupula. "Prokleti smo, mora da je kraljevstvo prokleto kada nam se neznalice usuđuju škrabati o svetim stvarima, ma, kad i pomišljaju da smiju razmišljati o novom Kalendaru!!! Svi Vassilni, možda ste i u pravu, možda nam novi Kalendar i ne treba.", čulo se iza Prvog čija su leđa odlučno napredovala prema prostorijama lične ložnice.
Laskanje uvijek upali, ma koliko licemjerno bilo, zadovoljno je osmjehnuo učenik.
"Sada ste spremni, Jedina!, smirujuće je dobacio mladić vezujući posljednji čvor meke tkanine sa svoje košulje na njenoj lijevoj podlaktici. "Broj slojeva trebao bi biti dovoljan da zadrži krv i ne uprlja vašu podhaljinu."
To je podsjetilo. Krv je, u jedan dah života, jurnula u lice. Na svu sreću, njen ten nije dopuštao da se to i vidi. Gornja, svakodnevna halja i dalje je stajala odložena ispod obližnjeg žbuna.
"Izvinite gospodine, potpuno neumijesno sa moje strane…", prošaputala je iznenađena količinom srama u tonu.
"Nije da nije prijalo.", prepredeno je dobacio mladić značajno se smješkajući. "Ne, nemojte oblačiti gornju halju, ostalo je još mnogo posla!“
Torbu za samoodbranu, njegove luk i strijele, te halju odložila je pod žbun. Nešto je bilo toliko blisko i tužno u toj sceni njegovih leđa koja se žurno udaljavaju ka obzorju puste doline. Možda čak i tužnije od također bliske scene bolnih tijela vukova koji padaju. Mladić je već opkoračio prvu lešinu. Razrezao krzno, pronašao prorez među dvije polutke rebnih kostiju i snažno raščerečio mlađeg vuka. Jetra je odložena na široki pokrov koji je, maločas, imao zavezanog oko pasa, tolikom silinom da se naknadno morala zagledati u organ.
"Noć uskoro pada, Jedina! Moramo požuriti!!! Ja ću čerečiti, a Vi, molim Vas, vadite jetre i odlažite na ovaj pokrov. Nemate mučninu od krvi, Jedina?"
"Šta? Pada… šta?!!!"
"Nemamo vremena! Objasniću kasnije. Molim vas…"
Pokunjeno je krenula ka sljedećoj lešini, ukoravajući se zbog ženske ljubopitljivosti. Hmmm, a tek prije nekoliko dahova života krv je stala. Čini se da dvorski ljekari nemaju lijeka za nakaznu ćud.
U glavnom vedru za kraljevsku posteljinu već je kuvalo. Mladić je spuštao ispredenu vunu u vedro pokušavajući joj već dobrano vrijeme objasniti razliku između dana i noći.
"Odista ne razumijem vas, … žene! Kažete da ste se nebrojeno puta upitali kako to da se i tama i svjetlo nazivaju istim imenom, ali da ste se korili što o tome uopšte promišljate jer to je sveta stvar, stvar Svjetioničara."
Ali, zabranjeno je…"
"Znam, Jedina, znam da je zabranjeno. Oprostite, molim Vas, možete li mi oprostiti, takve stvari me većma uzruju i onda postajem…"
"Nemam Vam šta oprostiti, niste bili grubi…" Ipak se odvažila da završi rečenicu. "Nas dvoje ćemo trebati obaviti jedan vrlo dug razgovor. Pa, ni imena Vam, gospodaru, ne znam."
Ta riječ, gospodar, bubnula mu je u sljepoočnice, snage koja nije slabila s trenucima, upravo suprotno. Osmotrio je pažljivo, no činilo se da ona nije bila svjesna načinjene pogreške. Pogreške…, sam je sebe iznenadio. Hmmm, da li je pogreška nešto što mora biti, upitao se istinski strahujući po prvi put u životu.
"Zašto mi ne dopuštate da se približim vedru?", upitala je, nakon nekoliko dahova života tišine koja joj je bila ponešto mučna iz nepoznatog razloga.
"Boju noći upoznaćete za tkalačkim stanom.", odvratio je isuviše svečano.
Ona je strahovala da ta boja noći neće biti boja lukovine, boja žalosti. No, on joj je obećao, obećao je. Vjerovala mu je. A i vukovima, sada i njihovim jetrama. Oduvijek.
"Ma koliko se Vi trudili da osporite zvaničnost ovih nacrta, u čemu Vam dajemo potpuno pravo Prvi među Svjetioničarima jer ih niko od nas nije načinio, oni odista daju rješenje.", polagano i pažljivo, snishodljivim tonom progovorio je Svjetioničar koji je prije nešto više od šest stotina trideset i tri dnenoći zamijenio preminulog kolegu, Učitelja. Unutra je vodio svađu sam sa sobom. Zar baš mora poslušati svaku starijih kolega? Do sljedećeg novog Svjetioničara uvijek će morati on vaditi vruće kestenje iz vatre. Kratki osmjeh podrške njegovog prijatelja i ljubavnika, mlađeg Savjetnika pokojnog Vassilnog dao mu je snage da stojički izdrži val mržnje Prvog među Svetioničarima koja se materijalizovala isuviše blizu. Mučna ćutnja prekinuta je objavom Drugog među Svjetioničarima.
"Čini se da smo se usaglasili!"
"Stanite!!!", doslovno je vrisnuo Prvi među Svjetioničarima naglo okrećući tijelo od okna u kamenu. Unezvijeren pogled odavao je nešto istinski loše na prvu dnenoć žalosti. "Dođite!!! Brže!!! Pogledajte sami!, skičao je Prvi.
Zidine dvora, ali i vrhovi seoskih kuća na obzorju bili su pokriveni tkaninom sasvim neobične boje, onakve kakvu dosad nisu vidjeli na stvarima, osim za vrijeme prve polovine dnenoći.
"Boja tame…", prošaputao je Drugi među Svjetioničarima pitajući se zašto mu je ova scena tako bliska, poznata. Mora da je o tome pisalo u drevnim spisima.
"Vidite!!!", skičao je Prvi među Svetioničarima i dalje, "Vidite, narod izlazi, muškarci izlaze… Biće pobune!!! Ooo, Svi Vassilni, ovo je nečuveno!!!", panično je uzvikivao Prvi krenuvši prema ličnoj ložnici Vassilne Jedine. "Zapamtiće ta žena mene!!!", ponavljao je u bradu kao da će u ono nekoliko desetina koraka do odredišta zaboraviti naum svog bijesa.
Narod je, kao u kolektivnoj vrućici, pozdravljao veliko okno na mjestu lične ložnice Vassilne Jedine. Ona, u društvu muškarca, sina kraljevskog drvodelje, nije mahala u otpozdrav, samo se smiješila. Djeca su uzimala krvave grudve snijega i halapljivo ih trpala u usta kao da su strahovala da će gusti snijeg, upravo u ovom dahu života, usahnuti.
"Kralj je mrtav, živio kralj!!! Kralj je mrtav, živio kralj!!! Kralj je mrtav, živio kralj!!!", ponavljali su delirični muškarci, no i žene što su se odvažile na pokoji uzvik ohrabrene činjenicom da se njihovi gospodari poklanjaju ženi, pa bila ona i sam kralj.
"Najdraži moji, ovo tužno vrijeme donijelo nam je i razlog za djelić sreće u ovim teškim vremenima. Moj otac, Vassilni Prvi, sigurno bi volio da mu zasluženu počast damo dnenoćima, danima i noćima sreće i smiraja, okupljanja, bar privremeno dok pripreme oko proglašenja novog Kalendara ne budu okončane. Stoga, u naredna tri dana gozba kakvu ovo kraljevstvo nije zapamtilo!!! Usoljenog mesa divljači ima sasvim dovoljno."
Samo je jedan suvonjavi dječak povukao skut svoje delirične majke. Ona nije čula njegovo pitanje: "Majko, šta je to dan?"
Drugi među Svjetioničarima stajao je, kao skamenjen, još nekoliko trenutaka nad rastvorenim svicima drevnih spisa. "Ne, ne, ma koliko provjeravao, uvijek se potvrdi isto. Znakovi, dokazi su neupitni. Stara moja družbenice, tebi je odzvonilo!", ustvrdio je tumač šaptom, odlažući, sa svečanom pažnjom, svete spise u vatru.