Bio jedan grad i u njemu djevojčica koja je bila jako tužna jer je živjela sama. Djevojčica je toliko plakala da su se u njenoj trošnoj kućici počeli stvarati kišni oblaci. Kako ona nije prestajala plakati, kišni oblaci su počeli izlaziti kroz dimnjak, trošni krov, prozore i vrata njene kućice i ubrzo su prekrili cijeli grad. Šetajući jednog dana do udaljene šume iznad svoje kućice u potrazi za gljivama, djevojčica je otkrila da je kišni oblaci prate u stopu. Gdje god bi išla djevojčica kišni oblaci bi išli za njom.
Kada su već kišni oblaci iznad grada naše djevojčice postali tamni i teški od njenih isplakanih suza, djevojčica je dobila pismo od svoje nepoznate prijateljice iz jedne daleke zemlje u kojoj je, već godinama, vladala suša. Djevojčica je plakala nad pismom svoje nepoznate prijateljice koja joj je potanko opisala kako u toj dalekoj zemlji djeca i ljudi umiru od gladi jer već godinama polja nisu rađala, a stoka se nije množila zbog suše. Bilo je to najtužnije pismo koje je naša djevojčica ikada pročitala. Slijedećeg jutra, djevojčica je odlučila da pomogne svojoj nepoznatoj prijateljici i njenom narodu u toj dalekoj zemlji. Spremila je stvari za put, svu hranu koju je pronašla u trošnoj kućici i cijelu svoju ušteđevinu.
Djevojčica je sa njenim kišnim oblacima toliko dugo putovala do daleke zemlje svoje nepoznate prijateljice da je, usput, stasala u lijepu djevojku. Jedino što se tokom njenog dugog putovanja nije mijenjalo su kišni oblaci koji su je pratili u stopu. Jednog dana je stigla u zemlju u kojoj je Sunce sijalo toliko jako da su njeni kišni oblaci počeli da plaču od vreline. Na sred puta kojim se ulazilo u malo selo, naša lijepa djevojka je susrela djevojku svojih godina za koju je znala da je njena nepoznata prijateljica. Kako su se dvije prijateljice osmjehivale jedna drugoj i grlile, tako su tamni i teški kišni oblaci sve više plakali pojeći vodom presušene rijeke, polja i stoku te daleke zemlje.
dobrodosla u svijet… snova… :P:P
Hvala.
Ti se nešto gubiš s vremena na vrijeme, dodala sam te u fav. odokativno tri puta 🙂
ma znam. sta cu. sorry. 😛
Izvini se sebi ako napisano bestraga nestane 🙂 Dobro pišeš, zato primjetih.
ne pišem ja dobro već ti odlično čitaš 🙂
Može biti da je do onog damned sistema spojenih posuda, odnosno: ili je to tako ili ti lažeš ili lažem ja. Može bit’ da i pisanje laže, s toga je čitanje, u svakom mogućem slučaju, poza.
Uh, što nasrah, hahahaha
misliš na sistem sijamskih posuda? 😀
da olakšam: ti lažeš 😉
Kažu da kvalitetan lažac kvalitetno vjeruje, a kažu i da, ukoliko ispunjava prve dvije stavke, postoji i treća: pripovjedač je. Ako povjerujemo kazanome, vjerovatno smo i sijamci i vješti lašci.
Jesi u klubu onda?
Nego, ostavi na miru tu blogg škrabotinu svoju ba, ne gasi je svako malo da mi ostane upotpunjena kolekcija maštača.
Hajd’ uzdravlje!
e nemam više riječi. idem sad da šutim stoljećima.
‘oš sa mnom? 😛
Onaj.
Ja volim kišu 🙂
Ima nešto poetično u njoj, uvijek!
I sjećam se u proljeće, poslije kiše, uvijek se pojave neki leptirići koje možeš ganjati uokolo ^^
Želi li djevojčica pokazati svoj ostali svijet, onako, ispod kišobrana? ^^
Morbid, da ćutim? Uvijek.
Aaa, ne računa se da u sebi pričam stoljećima, zar ne:-)
Sarlo, djevojčica je mama, no i djevojčica, da:-)
Ako je kiša blaga i topla, ljepše je bez kišobrana.
U djetinjstvu sam tako usavršila hvatanje leptirova da bi nastavili letiti i kada bih skinula palac i kažiprst desne ruke sa njihovih krilca:-)
Dobrodošao!
ne ti, već ja.
ne u sebi. tad se govori najglasnije 🙂