Bajke Timele§ion

"Kad bogovi zaćutaše,proroci i sveštenici su još neko vrijeme u njihovo ime zborili.Ali,priče više nisu imale silu sudbine.Postale su lažne,premda su izvjesne čari, od laži koja se zadržala,načinili umjetnost pripovjedanja." Borislav Pekić

26.12.2013.

Tragovi

 

 

Upoznala sam jednog mladića koji je prestao čitati, jer je pisao. Pisao je i kada bi čitao. Pisao je negdje u sebi govoreći si da će to svakako zapamtiti, zapisati. Ako bi zapisivao odmah, obavezno na nekakve minijaturne ceduljice, kasnije pokušavši sabrati te misli u nešto smisleno najveća je bila vrijednost tih dijela te rupe. Velike, ogromne rupe među mislima u koje su mogli stati čitavi svjetovi. Njemu bliski, no da li i drugim ljudima?

Bio je to mladić koji je volio seks. Toliko je volio platonski seks riječi divnih i dugačkih romana da je zaista, na javi pisao samo o seksu koji je prezirao. Čak je i ljubav zamijenio za seks. Ne posve, govorio je o ljubavi, no ta se ljubav ticala isključivo njega, kao da je bila rezervisana samo za njega. Vjerovao je u to ili je žarko želio vjerovati u to da se samo njegovo voljenje naziva ljubavlju, a sva druga od svih drugih – seksom.

 

Upoznala sam jednu djevojku, ne posve mladu koja je prepoznavala sebe u tome mladiću. Oni su se zaista voljeli, no njihovi bi susreti bili svođeni na smotanost. Njegovu smotanost i njenu hladnoću zbog godina, zbog drugoga čovjeka.

 

Drugi je čovjek bio njeno polje lutanja, polje koje, da ga nije bilo, nju ne bi dovelo do pronalaska. Nikada nije rekla tom čovjeku hvala, bojala se tog susreta kao otkrivenih zastora na jezivom i divnom polju lutanja. Njenoj tajni. Drugi čovjek je želio, prvi mladić je se bojao, želio je, prezirao.

 

Godine..

 

Drugi čovjek je želio kao bijelu haljinu sa najcrnjim iskustvima, ljubomoran na njenu hrabrost. Toliko drugačiju od njegove odvažnosti. „Od onoga što je važan“, „od onoga što važe“, bilo je nedovoljno, a u drugom slučaju i izvor samoprijezira, znao je dobro. Želio je pocijepati tu bijelu haljinu i dokazati da su njegova iskustva najcrnja kao da je to.. kao da se time da izmjeriti tanana gustoća nekog masivnog i divnoga platna, baroknog.

 

Ona sada sjedi sabirajući tragove prvog mladića i drugog čovjeka i njihovih žudnji za njom, ona sada sjedi i govori im da zna, da nisu pogriješili, da tragovi nikada ne griješe, da samo onaj odbačenih žudnji, pomiren s time, zna prigrliti žudnje drugih.

Ona sada sjedi i govori prvome mladiću da piše kao što pišu tvorci onih romana kojima se divi, da to nije stid, da pisac nije skriven lik. Ona sada misli, sada i ponekad misli da bi voljela sresti drugoga čovjeka i smaknuti zastor sa polja lutanja, ali da ono ostane na pozornici intimne umjetnosti za koju ima sve manje vremena.

 

Tragovi moji volim vas, budite mi zdravo. Vaša će intrigantnost nestati onog dana kad postanete srećni, ali to je snaga bijele haljine sa najcrnjim iskustvima. To je njena hrabrost, drugi čovječe.

 

 


Noviji postovi | Stariji postovi